Terapija inzulinskom pumpom: kome je namijenjena i što treba znati

Tehnološke inovacije i iskoraci u liječenju šećerne bolesti dovele su do vrlo naprednih modaliteta u liječenju. Jedan od takvih je svakako i inzulinska pumpa.

Općenito o inzulinskoj pumpi

Liječenje inzulinskom pumpom predstavlja jedan od načina primjene inzulina u liječenju šećerne bolesti tipa 1. Od 1921. godine, kada je otkriven inzulin i prvi puta primijenjen kao mogućnost liječenja do tada neizlječive bolesti, pa do danas, cilj poboljšanja liječenja je čim više približiti vanjsku primjenu inzulina načinu na koji se vlastiti inzulin fiziološki luči kod zdravih osoba. Godine 1963. izrađena je prva inzulinska pumpa, čime je započela era kontinuirane potkožne (supkutane) inzulinske infuzije.

Inzulinska pumpa je medicinsko pomagalo koje omogućuje kontinuiranu isporuku inzulina u potkožno tkivo tijekom 24 sata. Radi se o malenom uređaju veličine mobitela u kojem se nalazi baterija te spremnik za inzulin. Pumpa je povezana sa sustavom za infuziju koji se sastoji od dovodnog sistema, tj. tanke cijevi koja vodi inzulin od spremnika do kože te aplikatora s malom potkožnom cjevčicom (kanilom) kroz koju inzulin dolazi u potkožno tkivo.

Kako se inzulinska pumpa koristi?

Pumpu bolesnici nose na različitim mjestima: za pojasom, na leđima ili oko noge, zbog čega su dizajnirane različite torbice, zaštitne navlake i nosači.

Sustav za infuziju (tzv. infuzijski set) bolesnik samostalno mijenja svaka tri dana; tada puni i spremnik za inzulin, a baterija se mijenja po potrebi.

Vrste inzulinskih pumpi

Danas su u primjeni dvije vrste inzulinskih pumpi:

• klasična pumpa i
• „patch“ (bezkateterska) pumpa

Klasična inzulinska pumpa sastoji se od promjenjivih spremnika inzulina i infuzijskog seta, odnosno katetera s kanilom koja se pričvrsti na kožu te trajnog kućišta s baterijom, motorom i zaslonom.

„Patch“ inzulinska pumpa sastoji se od trajnog daljinskog upravljača sa zaslonom i promjenjivog kućišta zalijepljenog na kožu, u kojem su baterija, motor, spremnik inzulina i kanila.

Kako radi inzulinska pumpa?

Kontinuirana isporuka inzulina pokriva bazalno lučenje inzulina kao zamjena za fiziološko bazalno lučenje inzulina, što nazivamo bazalnim ritmom.

U inzulinskoj pumpi koriste se samo ultrakratkodjelujući inzulinski analozi, kako za bazalnu potrebu za inzulinom, tako i za boluse inzulina prije obroka. Time se izbjegava potreba za primjenom dugodjelujućih bazalnih inzulina. Tijekom 24 sata pumpa isporučuje unaprijed programiranu bazalnu dozu inzulina ovisno o individualnim potrebama, a prije obroka se vrši isporuka potrebna bolus doza sukladno izračunu ugljikohidratnog kalkulatora. Inzulinska pumpa omogućuje bolesniku da po vlastitoj procjeni dodaje inzulin uz obrok (bolus doza), a što zamjenjuje fiziološki porast inzulina nakon obroka. Jednostavnije rečeno bolus je zamjena za inzulin kratkog ili ultrakratkog djelovanja koji se inače primjenjuje prije obroka. Doza je određena količinom ugljikohidrata u obroku kao i razinom izmjerene glikemije. Zbog varijacija doza inzulina i uz pumpu je neophodno češće mjerenje glikemije uz prilagodbu doze inzulina.

Indikacije za liječenje inzulinskom pumpom

Indikaciju za liječenje inzulinskom pumpom postavlja dijabetolog. Preduvjet za početak liječenja je i edukacija jer je riječ o složenijem pristupu liječenju u odnosu na klasičnu intenziviranu inzulinsku terapiju i nije pogodna za svakog. Edukacija pretpostavlja upoznavanje s upravljanjem uređajem, postavljanjem infuzijskog seta, prilagodba prehrane uz odabir odgovarajućih namirnica te, ne manje važno, edukacija o mogućim komplikacijama.

U okviru pripreme uvođenja inzulinske pumpe, preporučuje se kontinuirano mjeriti glikemiju senzorom s ciljem određivanja bazalnog ritma lučenja inzulina. Na temelju tog nalaza dijabetolog određuje bazalni ritam, upisuje ga u pumpu i prema potrebi ga modificira.

Odluka o početku liječenja inzulinskom pumpom donosi se u sljedećim scenarijima:

• česte noćne hipoglikemije,
• značajne oscilacije glukoregulacije (glukovarijabilnost), od hipoglikemija do značajnih hiperglikemija,
• razvijene kronične komplikacije, osobito u mlađih osoba u kontekstu loše regulirane šećerne bolesti,
• planiranje trudnoće uz prethodno nepovoljnu glukoregulaciju,
• osobe sa specifičnim načinom života (aktivno bavljenje sportom, rad u smjenama).

Kome se ne preporučuje inzulinska pumpa

Liječenje inzulinskom pumpom ne preporučuje se:

• osobama koje ne mogu ili ne žele redovito kontrolirati glikemiju niti provoditi redovite dijabetološke kontrole,
• osobama s terminalnim bubrežnim zatajenjem; oni nisu odgovarajući kandidati zbog povećanog rizika od razvoja dijabetičke ketoacidoze,
• osobama sa smetnjama vida ili sluha koje ne mogu registrirati upozorenja i alarme na uređaju,
• u slučaju alergijske reakcije na inzulinski set.

Prednosti inzulinske pumpe u odnosu na klasičnu intenziviranu inzulinsku terapiju

Inzulinska pumpa je do sada najnaprednija „imitacija“ fiziološkog lučenja inzulina. Uz transplantaciju gušterače, ona predstavlja najsuvremeniji terapijski doseg u liječenju šećerne bolesti tipa 1.

Prednosti se očituju u općenito boljoj regulaciji metabolizma, rjeđim hipoglikemijama, manje izraženoj glukovarijabilnosti, manjoj potrebi za inzulinom i, ne manje važno, boljoj kvaliteti života.

Ključni preduvjet je odgovarajuća selekcija kandidata za liječenje inzulinskom pumpom. Nedostaci ovakvog modaliteta liječenja obuhvaćaju mogućnost češćih ketoacidoza uslijed obustave inzulina iz pumpe.

Zaključno

Napredak u liječenju šećerne bolesti tipa 1 uključuje i mogućnost liječenja inzulinskom pumpom. Od 1963. godine (kada je izrađena prva inzulinska pumpa) do danas, u sklopu stalnih tehnoloških, pa i dizajnerskih poboljšanja, stvorena je pretpostavka šire primjene kod odgovarajuće odabranih kandidata za liječenje.

Indikacije i kontraindikacije za liječenje su jasno definirane, a za dobru kontrolu šećerne bolesti neizostavno je nužna redovita kontrola glikemije uz redovite kontrole svog dijabetologa.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.