Život na dijalizi: Kako funkcionira i zašto je važna prevencija

Brojni su razlozi zbog kojih ljudi završe na dijalizi, ali najčešći je nesposobnost bubrega da odgovarajuće filtriraju otpadne tvari iz krvi, odnosno zatajenje bubrega. Funkcija bubrega može brzo oslabjeti (akutna ozljeda bubrega ili akutno zatajenje bubrega) ili bubrezi mogu polako izgubiti sposobnost filtriranja otpadnih tvari (kronična bubrežna bolest ili kronično zatajenje bubrega).

Najčešći uzroci kroničnog zatajenja bubrega su neregulirana šećerna bolest i neregulirana arterijska hipertenzija (visoki tlak). Kada bi pacijenti s ove dvije bolesti bili svjesni koliko je bitna dobra regulacija tlaka i glukoze u krvi, uvelike bi se smanjio njihov broj na dijalizi ili listi za transplantaciju. I, da, činjenica je da dijaliza spašava na milijune života diljem svijeta, ali također izuzetno smanjuje kvalitetu života pacijentima na dijalizi. No ona je neophodna jer izbacuje, između ostalog, višak vode iz organizma, kao i neke tvari kao što su kalij (koji kad je povišen može dovesti do fatalnih aritmija srca) i urea.

Kratka povijest dijalize

Prije uvođenja hemodijalize za liječenje zakazivanja bubrega, ljudi su bili osuđeni na smrt. Stoga se već krajem 19. stoljeća pokušava doći do raznih načina uklanjanja štetnih tvari iz ljudskog organizma zbog nefunkcioniranja bubrega.

Dr. Willem Kolff, „otac dijalize“, bio je nizozemski liječnik koji je konstruirao prvi dijalizator 1943. Budući da su materijali bili tako rijetki tijekom Drugog svjetskog rata, Kolff je morao improvizirati i to je rezultiralo izradom prvog dijalizatora od kora kobasica, limenki soka od naranče i starih dijelova perilice rublja. Njegovi pokušaji dijalize nisu davali dobre rezultate, ali su znanstvenici diljem svijeta pokušavali unaprijediti njegov izum, tako da je Peter Brent Brigham iz bolnice u Bostonu uvelike unaprijedio rad aparata za dijalizu. Modificirani strojevi postali su poznati kao Kolff-Brigham umjetni bubrezi, a između 1954. i 1962. isporučeni su iz Bostona u 22 bolnice diljem svijeta.

Kolff-Brighamov bubreg prethodno je prošao svoj praktični test u ekstremnim uvjetima tijekom Korejskog rata. Liječenjem dijalizom uspjelo se poboljšati prosječno preživljavanje vojnika s posttraumatskim zatajenjem bubrega i tako dobiti vremena za dodatne medicinske zahvate.

Pored hemodijalize, koristi se i peritonealna dijaliza koja se počinje koristiti već od 1940-ih godina. U kasnim 1940-ima, Jacob Fine i kolege (također iz Bostona) izvijestili su o uspješnoj peritonealnoj irigaciji kod pacijenta s teškom anurijom (prestankom lučenja urina), koji je preživio nakon četiri dana kontinuiranog peritonealnog ispiranja, što je bila prekretnica u povijesti liječenja uremije korištenjem peritonealne šupljine.

Dvije vrste dijalize

Kao što ste vidjeli, postoje dvije vrste dijaliza, hemodijaliza i peritonealna dijaliza.

Kod hemodijalize, krv se odvodi iz tijela i potiskuje crpkom izvan tijela u dijalizator (umjetni bubreg). Dijalizator filtrira metaboličke otpadne tvari iz krvi i zatim vraća pročišćenu krv osobi.

Peritonealna dijaliza je metoda pročišćavanja krvi kod zatajenja bubrega, pri kojoj se dijalizna otopina uvodi u trbušnu šupljinu, gdje peritoneum (trbušna maramica) služi kao prirodna membrana za filtraciju otpada i viška tekućine iz krvi.

Koju vrstu dijalize kao dugotrajno rješenje će se koristiti, ovisi o nizu čimbenika, a nefrolog i pacijent se nakon izvršenih pretraga, postojanja drugih bolesti, uvjeta života i niza drugih čimbenika, odlučuju o vrsti dijalize.

Smanjenje funkcije bubrega ispod 15% kao i razina kalija u krvi su najvažniji čimbenici koji određuju uvođenje dijalize kao postupka liječenja. Ovo je vrlo pojednostavljeno objašnjenje, a timskim radom niza liječnika dolazi se do odluke o vremenu početka i vrsti dijalize.

Postupak hemodijalize

Liječenje hemodijalizom koristi poseban uređaj koji se naziva „dijalizator“.

Većina ljudi treba tri hemodijalize tjedno, a svaka sesija traje oko četiri sata. Hemodijaliza se u Hrvatskoj provodi u bolnicama, ali Ministarstvo zdravstva je najavilo da će započeti program dijalize kod kuće.

Dijaliza započinje postavljanjem igle u arteriovensku fistulu, koju napravi vaskularni kirurg, čime se olakšava pristup inače tankim i krhkim krvnim žilama. Na iglu je postavljen sustav plastičnih cjevčica spojenih na dijalizator koji se sastoji od niza membrana koje djeluju kao filteri i posebne tekućine koja se naziva dijalizat.

Membrane filtriraju otpadne proizvode iz vaše krvi, koji prolaze u tekućinu za dijalizu. Iskorištena tekućina dijalizata ispumpava se iz dijalizatora, a filtrirana krv se vraća u vaše tijelo kroz drugu iglu. Tijekom dijalize pacijent uglavnom sjedi, a ako se dobro osjeća, može čitati, koristiti mobilni telefon ili spavati.

Hemodijaliza nije bolna, ali se tijekom postupka mogu pojaviti mučnina i vrtoglavica, kao i grčevi u mišićima. To je uzrokovano brzim promjenama razine tekućine u krvi koje se događaju tijekom liječenja. Nakon dijalize igle se uklanjaju te se stavlja flaster kako bi se spriječilo krvarenje.

Peritonealna dijaliza

Peritonealna dijaliza koristi sluznicu trbuha (koja se naziva peritoneum) da djeluje kao prirodni filter za krv.

Kada je pacijent na peritonealnoj dijalizi, tekućina se pumpa u prostor u trbuhu koji se naziva peritonealna šupljina. Tekućina ulazi i izlazi kroz kateter. Kateter je tanka, mekana cijev, duga oko 30 cm, koja cijelo vrijeme ostaje na mjestu. Otpad iz krvi prelazi u tekućinu u peritonealnoj šupljini. Tekućina se zatim uklanja iz tijela putem katetera.

Peritonealnu dijalizu potrebno je provoditi svakodnevno:

• ručno (kontinuirana ambulantna peritonealna dijaliza) oko 4 puta tijekom 24 sata, svaka sesija traje oko 30 do 40 minuta
• aparatom (automatska peritonealna dijaliza), preko noći 8 – 10 sati

S ponosom možemo reći da je hrvatsko zdravstvo vrlo dobro organizirano vezano za pacijente bilo na hemodijalizi ili na peritonealnoj dijalizi. Ali to nije razlog da ne čuvate svoje bubrege jer je život na dijalizi pun izazova i uvelike smanjuje radnu sposobnost kao i kvalitetu života.